"Ljudi vole katastrofe, to ih zbližuje"
Johnny B. Štulić
Šta ja znam, već sam se navikao na ove sirene po Zagrebu. Policija, hitna pomoć... Pa hitna pomoć, policija... Tu i tamo se uključe vatrogasci sa svojim disco showom. Svaki drugi dan potegne se pištolj, aktivira bomba, popije pivo, ode na koncert...
Život ide, lagano nam pod asfaltom mili.
Danas, nakon jako dugo vremena, uskočio sam u tramvaj što trza i cvili po cesti koja mi dijeli posao od kuće. Tri su sata popodne, klasična gužva na Velikoj ulici. Pokušavam se sjetiti kada sam se zadnji put vozio tramvajem.
Aha!
Pa prije barem pet ili šest godina. Sjećam se da je od južine, koja je tog dana baš gadno uhvatila, neki putnik izgubio pamet zbog čega je dio bakica izašao koju stanicu ranije. Taj suludi put, kojem je aromu davala isključivo južina, završio je naopako kako je i počeo - s Rajkom Dujmićem koji je, zbog teškog vremena i tko zna čega još umislio da je zaboravljeni i odbačeni hrvatski branitelj. Cupkao je na kiši sa sunčanim naočalama na nosu i mrmljao neku ludu mantru.
Pravac psihijatrija.
Kažem, već sam se navikao na ove sirene u Zagrebu, iako mi se čini da sam samo izabrao lakši put. Pravim se da je sve ovo sasvim podnošljivo jer mi se ne da živcirati. Vozim se tako u tramvaju, popodnevna gužva na cesti već godinama nije iznenađenje. Neka slatka cura stoji pored mene, gleda u ništa. Sve nekako okreću glave od tuđih pogleda, kao da igraju neku asocijalnu igru. Bližimo se križanju Velike i Malo Veće ulice, a kad i tamo – disco show.
Policija i hitna pomoć, to uglavnom ide u paru. Svijetle kao i inače, a tek kada se jedno vozilo krene udaljiti uključe i sirenu, onako za upozorenje. Kad se oglasi sirena hitne pomoći, svi vozači naglo se smire i više nitko ne psuje i ne lomi šaku. Samo šutke gledaju kombi s crvenim križom kako se provlači između gomile automobila.
A kad se kombi izvuče iz gužve i ugasi sirenu, čeka se trenutak kada će jedan "civil" svirnuti i opet svi poživčane. Legnu na svoju trubu kao da novci iz nje ispadaju.
Gledam; semafori rade, a prometni policajci svejedno reguliraju promet. Na cesti se izlilo i ulje i krv. Miješaju se uzdasi, sirene običnih i službenih vozila, policajci mašu lizalicama, a semafor uporno dere po svom: crveno, žuto, zeleno, crveno žuto zeleno. Vozači su izluđeni, kaos potpun. Samo nam nedostaje helikopter iznad glava. Da, i duge cijevi još nisu pustili na ulicu.
Na križanju Velike i Malo Veće ulice, negdje između policijskog automobila i kombija hitne pomoći, ležalo je beživotno tijelo. Dvadesetak metara dalje, od straha i šoka ukočio se teretni kamion. S prednjim kotačem gnječio je skuter.
- Vidi ga, mrtav je. Mozak mu je iscurio, jadan. To bu sigurno večeras na Dnevniku, aaaaa, ne smijem ga večeras propustiti Ak' je imal alkohola u krvi... Uhuu! – nekakva kumica odmah je počela komentirati događaj prvoj do sebe.
Ljudi na neki teško objašnjiv način vole krv i nesreće i to je jednostavno tako. Mnogi se prave kao "hoch" i pričaju kako je sve to grozno. Licemjeri.
Istina je da je grozno. Ali je i istina da nas zanima.
Da vas zanima.
Kvart u kojem sam odrastao najbolji je svjedok. U njemu beton i željezo nikada nisu toliko govorili kao ovoga ljeta, kada sam ga posjetio htijući obnoviti sličice za koje sam se uplašio da bi mogle otići u nepovrat.
Živio sam u bloku koji je imao sedam ulaza. U prizemlju su bili stanovi s vrtovima, možda po 30 ili više kvadrata zemlje koje su vlasnici uređivali kao da su vještinu odgoja biljaka savladali u najboljim engleskim školama. Za lijepih dana, kojih je na jugu oduvijek bilo u izobilju, sjedili bi na stolicama u svojim kućicama u cvijeću i zvali susjede na kavu. Iz njihovih bi se vrtova uvijek čuo veseli žamor i svima nam je bilo drago zbog tog veselja. Svatko je mogao nepozvan doći, kava bi se na brzinu i za nezvanog pripremila.
Zidići koji su ograđivali vrtove bili su visoki oko pola metra i tek su neki stavili, ali baš onako reda radi, još pola metra nekakve bezvezne žice. Samo da se zna da nije red ulaziti s ulice, ali tko god je htio preskočiti ogradu, mogao je to učiniti bez ikakvih problema. Neki su postavili okomite stupove po zidiću, pripremu za ogradu, ali nju na kraju nikad nisu postavili. Takvih stanova je bilo ukupno četrnaest.
Bilo je to prije 20-ak godina.
Danas svaki ulaz, osim običnih metalnih vrata, ispred njih ima i veliku željeznu rešetkastu kapiju, baš poput onih iz strogo čuvanih zatvora. Zajebana brava, ako zaboraviš ključ - moraš vadit' rašpu.
Nekoć mali rajski vrtovi danas su samo komad zapuštene zemlje. Na zidiću koji je imao to malo "reda radi ograde" sada se uzdiže zastrašujući kavez. Rešetke idu okomito u vis, pa nakon dva metra zalome vodoravno do zida i naprave krov. Tu više nitko ni slučajno ni namjerno ne može upasti. Ogradice koje nisu bile završene, sada su majstorski izvedene. Ružne kao Alcatraz. Vlasnici tih stanova sami su sebe strpali u zatvor.
Takvih je obitelji ukupno četrnaest.
Cvijeće im je na robiji, a susjede tjeraju da kavu ispijaju u kućama.
Vani je danas opasno, a i sve se čuje...
Dječji vrtić je preko puta bloka, nekad je bio toliko išaran grafitima da mi se jedna prijateljica na smrt preplašila kada je prvi put prolazila pored njega. Nije ona toliko plašljiva koliko je vrtić doista izgledao zastrašujuće. Nisam joj ni htio reći da tete ne puštaju djecu da se igraju u dvorištu jer su se na toj poziciji često znali naći naši mangupi iz ulice i dileri. Dakle, lopte i laštici samo u zatvorenim prostorijama.
Sada je vrtić napokon besprijekorno obojan u bijelo. Vratili su mu i žutu crtu po rubovima, baš kao nekad. Ali su ga cijelog opasali s oko tri metra visokom čeličnom ogradom. Krasan San Quentin za predškolsku djecu. Nitko ne smije ni blizu, inače se zove policija. Osim ako na vrijeme ne potvrdite srodstvo s nekim tamo pritvorenim djetetom.
Evo, opet se čuje sirena ovdje, u Zagrebu... Nije kratka, duga je i traje, dolazi do onog dijela u kojem se dugo zavijanje pretvori u brže, kao ritam na techno partijima. Sjetila me na pokojnog djeda. Nepismen je čovjek bio, pravi težak, a volio se povremeno odmoriti uz televizor. Nikada se nije žalio na jezik kojeg ne razumije niti bi od nas tražio da mu čitamo titlove. No, u američkim filmovima uvijek bi se žalio na dvije stvari.
- Ovi Amerikanci u svakom filmu jedu i uvijek im se čuje policijska sirena. Ako je cesta, jurcaju po njoj u policijskim automobilima, ako pričaju u stanu, čuje im se sirena s ulice... Ma, 'ko bi tamo živio – odmahnuo bi rukom i prisjetio se kako je on, kao i svi drugi, kada bi se našao u Zagrebu bezbrižno spavao po klupama i ulicama i nikad se nikome nije ništa dogodilo.
- To je život! - rekao bi on i zabio kažiprst u stol.
Ja bih mu tada odgovorio da je to tako samo u filmu, a on bi i prema meni odmahnuo rukom...
Dida, ovdje ubijene opet više ne pamtimo po imenima, samo ih brojimo, baš kao nekad u ratu. Imena pamtimo samo istaknutima. Imamo bitne mrtve i nebitne mrtve. Mnogi znaju da je nedavno ispred kafića jedan, dok je pišao, dobio metak u glavu, ali malo ih zna da je preživio. Kada se izvukao, već su novi bili ubijeni, a tko će sada još misliti i na njega!
A da tebi, dida, sada ispričam šta se sve ovdje događa, ti mi sigurno ne bi vjerovao. Rekao bi mi da gledam previše američkih filmova i samo odmahnuo rukom.
I ja bih volio da mogu tako.
A ovaj sam tekst, dida, pisao oko 45 minuta, možda sat vremena.
Na ulici se čuju sirene, tu u Velikoj ulici, cviljele su u niti sat vremena ukupno četiri, ej, čak četiri puta!
Zadnja mi je zvučala kao da se nikada neće ugasiti.
To ti je naš život, dida.