Tek kada smo izišli vani, shvatio sam da je odavno pao mrak. Lagano pripiti prolazili smo kroz neku meni nepoznatu bečku ulicu.

- Koliko ćemo hodati? - pitao sam ga.
- Ma, možda par minuta. Tu, iza ove zgrade pa još malo - pokazao jer rukom.
- Dobro je, ne hoda mi se baš.

Šutke smo koračali. Franjo je vodio, a ja sam ga pratio i pokušavao dokučiti kog je vraga sada smislio. U jednom trenutku sjetio sam se svoje ekipe, ljudi s kojima sam odrastao na ulici. Nedostajali su mi. Razmišljao sam što bi oni sada mogli raditi i kako bi im objasnio da sam se slučajno napio s vjerojatnim ratnim zločincem, pokajnikom i luzerom. K tome, oni najbolje znaju kakvi su moji stavovi po pitanju ubijanja ljudi.

- Evo nas, stigli prije nego što smo krenuli! - nasmijao se.

Ulica je bila pusta. Sve odreda starije stambene zgrade. Pogledao sam iza sebe - nigdje nikoga. Franjo pokazuje na ulazna vrata zgrade ispred koje smo stali.

- Ali ovdje nema ničega!? - zbunio sam se.
- Tu smo, kažem ti - otvorio je vrata i ušao.

Krenuo sam za njim u mračan hodnik možda tri, četiri metra dugačak i odmah zastao. Napokon mi se javilo i zrno nepovjerenja. Zašto idem za ovim čovjekom? I ne znam ga, a slijedim ga po mračnim dijelovima Beča kao zadnja budala. Gledao sam ga kako otvara vrata na kraju hodnika. Svjetlo je granulo, odjednom se čula i zaglušujuća glazba. Ispred Franje, na kraju hodnika i pred ulazom u prostoriju, stajala su dva krupna lika u odjelima. Vidio sam da se rukuju s mojim novim poznanikom i pokazuju mu da uđe. Nije se ni okrenuo da vidi gdje sam ja.

- Hm... Jebi ga sad, aj za njim - nagovorio sam se.

Brzim korakom krenuo sam niz hodnik prema onoj dvojici, već su počeli zatvarati vrata.

- Ej! - viknuo sam i mahnuo rukom.

Tek sad sam vidio da je riječ o dvojici vrlo nabildanih Roma, po izrazu lica i gardu, nije bilo greške - izbacivači. Uredno su odjeveni, crna odijela, bijele košulje i kravata oko vrata kojeg gotovo i nema.

- Was macht du hier? Raus! - zaderao se jedan na mene i krenuo me uhvatiti za vrat.
- Stani! On je sa mnom! Pusti ga! - napokon se ukazao Franjo. Njegova riječ za njih je bila zapovijed. Gorila me pustila i odmah nabacila smiješak:
- Izvini... Nisam znao da si s gospodinom Franjom - smireno mi je rekao na romskom srpskom i pokazao da uđem.

Dakle, nalazio sam se u vrlo prostranom romskom klubu. Franjo me je zagrlio oko vrata i odveo prema šanku. Stotine Roma i Romkinja plesalo je kroz dim u transu, ostali su sjedili u separeima. Na barem dva stola uočio sam šampanjac, ostali su uglavnom pili vina. Bilo je očito da je riječ o mjestu u koje zalaze dobrostojeći Romi. Gotovo gola pevaljka, samo joj je nešto srebrno pokrivalo bradavice, guzicu i picu, šetala je s bežičnim mikrofonom kroz masu pjevajući neku meni nerazumljivu pjesmu.

- Ovo je Šaban - odjednom mi se obratio Franjo.
- Psihosomat, drago mi je - pružio sam ruku.
- On je sa mnom - smješkao se Franjo Šabanu i potapšao me šaketinom po lopatici.
 
Šaban, Rom od nekih 40 godina, stajao je pokraj šanka i propitivao Franju o zdravlju i poslu pokazujući svako malo dva zlatna zuba u širokom smiješku. Bijela, raskopčana košulja bila je prilično mokra od znoja. Po gardu se vidjelo da je ili gazda ili barem neka veća faca u ovom društvu.

- Tko je tvoj, taj je i moj - veselo je odgovorio Franji gledajući u mene - Šta će te da pijete? Će da sednete?
- Hoćemo sjesti? - pitao me Franjo.
- Ne bi bilo loše, ali koliko vidim, nema mjesta.
- Bit će mjesta. Šabane, mi bi sjeli.
- Nema problem. Samo kaži gde?
- Svejedno je - odgovorio mu je.

Šaban je otišao do separea preko puta šanka i pokretom ruke otjerao četvoricu koji su tamo sjedili u društvu dvije djevojke. Bilo mi je neugodno, ne volim kad se drugi tjeraju zbog moje guzice. Akcija je privukla pažnju gostiju i sada je već dobar dio Roma gledao u nas. Pravio sam se hladnokrvan i gledao ih u oči, iako sam se već počeo pitati i što uopće radim tu? Nas dvojica bili smo jedini bijelci u klubu.

- Kako ti se čini? - pitao me Franjo.
- A ono...Kao da sam u filmu Emira Kusturice.
- Kusturica nema pojma. Ovo je luđe. Što'š popit?
- Pivo.
- Koje.
- Bilo koje. Veliko. Sumnjam da ovdje drže loša piva.
- Oš šampanjac?
- Pivo.
- Dobro, onda pivo - pozvao je konobara koji je odmah doletio.

Kucnuli smo se i potegli. Još sam malo promatrao taj čudan svijet oko sebe kada mi se ispred očiju stvorila ona gotovo gola pevaljka. Zavijala je nešto na romskom i tresla sisama. Ne znam je li imala 16-17 godina.

- Dobra, a? - škicnuo je Franjo.
- Dobra.
- Oš da sjedne s tobom?
- Ne treba - odmahnuo sam glavom.
- Aj, moš se barem slikat s njom, ono, za uspomenu.
- Nemam aparat.
- Ne pitam te jel imaš aparat. Šabaneee!!! Mali se oće slikat!

Šaban je opet mahnuo rukom. Pevaljka je sjela u naš separe i privila se uz mene. Odnekud se stvorio Rom s polaroidom i blicnuo. Franjo je uzeo fotografiju i dodao mi je. Usput je djevojci rekao da može ići.

- Jebote, šta je ovo... - promrmljao sam.
- Znaš li ti tko je Šaban? - pitao me Franjo.
- Gazda?
- Jest, gazda je. Ali nije samo to. Vidio si da ovdje nema bijelaca?
- Jesam.
- Ovdje ti ne smije ući nitko osim Roma. Ovo je njihovo mjesto. Šaban je šef romske mafije u Beču. Drži ovaj dio grada. Svi gosti ovdje su ti članovi njegove mafije, njegova armija.
- Zašto si ti iznimka?
- E, zato sam te i doveo. Došlo vrijeme da zaokružimo priču...

Duboko je udahnuo i počeo...

- Znaš, Šaban ima devetero kćeri i jednog sina. Njega je dobio zadnjeg, mali sad ima 12 godina. I tako, prošlog ljeta ja sam potpuno sjeban šeto uz kanal Dunava. Tamo se ljudi kupaju, obitelji uživaju, a ja tumaram, skoro ih i ne vidim. Uhvatilo me ludilo opet, razmišljo sam trebam li živjet i dalje il si skratit muku? Šeto sam tako ne znajući ni kuda ni dokle kad sam čuo kako neko viče. Pogledam, a ono neko dijete nasred kanala mlatara rukama. Tamo s obale sam mu vidio strah u očima, presjeklo me ko nekad u Ahmićima. Srce mi je krenulo lupat, preznojio se u trenutku i sam od sebe sjurio sam se dolje i onako, sav u robi skočio...

Gledao sam ga kako priča, trljao je nervozno ruke, lomio prste, povremeno bi mu se mali grč pojavio na licu. Treptao je više nego što je normalno. Zapalio je cigaretu, otpuhnuo dim i nastavio.
 
- Mali je došo kupat se s prijateljima Romima. Sve vršnjaci, nije bilo odraslih s njima. Znaš, svi su vidjeli da se dijete davi, al nitko nije htio skočit i spasit malog. Rom je, razumiješ, puno je bilo kupalište, al pustili bi dijete da umre zato što je Rom. Da je bijel, skočilo bi njih 50, sigurno! I nekako ti ja doplivam do njega, uhvatim ga rukom i jedva se dovučem nazad do obale. Malo se naguto vode, ali nije bilo ništa strašno. Pogledam ljude okolo, a oni, čim vide pogled, odma okreću glavu. Kao, nije njihov poso... Prijatelji od malog su mi rekli gdje živi, pa sam ga odvezo kući. Tako sam upozno Šabana. Proplako je ispred mene, a zajeban je lik, takvi rijetko plaču. Reko mi je tada, ako bude trebalo umrijeti za mene, da će on umrijeti. Odveo me ovdje, u ovaj klub i reko da šta god trebam, dođem ovdje pitat. Da je on moj do smrti. A ja ne volim više, otkad sam otišo iz rata, za smrt ni u šali čut. Naježi me to kad netko kaže... Zasro sam toliko toga, svaki dan mislim kako to ispravit, iskupit se... I, znaš, Šabanu nešto nikad nisam reko.
- Šta?

Franjo iz Kaknja, čovjek s najvećom šakom što sam je u životu vidio, gledao me s očima punim suza:

- Ja ne znam plivat.