Već sam bio u periodu u kojem sam spavao gotovo isključivo sa zauzetim ženama. Doslovno sam birao takve. Ako bi koja bila slobodna, nije me zanimala. Najdraže su mi bile one koje bi pričale o svojoj vezi kao nečem lijepom. Te su mi najlakše davale. One koje su šutjele o vezi, to su bili tvrdi orasi. Rijetki su pukli. Trebalo ih je dobro zaliti alkoholom.

Pomisao da ću pojebat neku zauzetu u startu me uvijek smiri. Znam da neće biti gnjavaže, suvišnih pitanja i velikih očekivanja. Ona se hoće pokarat da nitko ne zna, mene nije briga hoće li netko saznati. Ne volim kad me ponekad upletu u neke svoje igre s dragim koji nije tu. To mi je gnjavaža. Boli me kurac.

Jedna me tako iživicirala dok sam je tresao zguza. Gledala je u fotografiju na zaglavlju kreveta. Ona i njezin dragi, uokvireni. U tom su okviru sretni, nasmiješeni. Ona ga grli, a on je nježno naslonio svoju glavu na njezinu.

Izvan tog okvira On je i izvan svog kreveta i izvan grada. Izvan tog okvira njegova se draga jebe zguza s likom kojeg je pokupila na šanku. Činilo mi se da je u tom trenutku bila sretna, izgledalo je da iskreno stenje. Tko zna je li i On ševio nešto u istom trenutku? Bio bi dobar film da jest.

- Šta blejiš u tu sliku?
- Šuti i jebi me!

Što se mene tiče, mogla je u tom trenutku zamišljati i da je u njoj Njegov kurac umjesto mog. Mogla je zamišljati i da sam obdareni crnac ili žena koja je privezala dildo i sad joj plastificira picu. Uopće me nije bilo briga. Ali mi se nije dalo gledat u tu sliku. Zažmirio sam i zamislio kako ševim Pamelu Anderson.
Ko je jebe.

Tog sam se dana baš htio napiti, ali jako. Toliko da dođem do granice povraćanja. Dalje od toga ne, jer ne volim povraćati iako kratko traje i poslije se osjećam bolje. Ali ne volim jer mi je mrsko naprezati se.

Htio sam tog dana jednoj ženi nanijeti bol, ali mislim da to ne znam napraviti pa u pravilu samo zamišljam. U zamišljanju znam biti dobar i bolestan po potrebi.

Tako osjećam da sam samo čovjek.

Kada umišljam, volim gledati kroz balkon i pušiti. Moj je balkon okružen s tri velika stabla bujnih krošnji. Ne znam koje su vrste i ne zanima me. Pogled mi seže dva, tri metra, točno koliko mi treba. Volim ih jer su lijepa i zelena i nikla su tu da me štite od asfalta, betona i bučne ceste s četiri trake. Na cesti je bujica automobila. Voze ih ljudi koji umišljaju da nekud idu. Ja ne idem nikud. Stojim na balkonu, pušim i gledam kako se vjetar igra s zelenim krošnjama. Nosi pelud koja nezaustavljivo pada prema zemlji.

Volim kad priroda vodi ljubav.
Gledam i nastojim joj ne smetati.

Oko ponoći sam bio na tri, četiri piva do povraćanja. Pokraj mene sjedila je neka žena kojoj sam zaboravio ime čim smo se upoznali. Prvi put sam je vidio, ali je ispalo da zna pola ljudi koje znam i ja i o kojima već godinama nisam ništa čuo. Pravio sam se da me zanimaju njihove sudbine. A zanimalo me samo kako da je poševim. Razgovor nam je tekao dobro, slutilo je na sretan svršetak.

Još od malih nogu sam zavolio dokumentarce o životinjama. Doduše, sada ih manje gledam jer mi se čini da o njima sve znam. Volim lavove. Da mogu birati, bio bih jedan. Ležao bih u hladu, ispod nekog stabla, bio budan dva sata dnevno, čekao ženke da se vrate iz lova i onda se dobro najeo. Odspavao bih još malo, a kad bih se probudio izabrao bih jednu i lavovski se pario. Stvarno su kraljevi.

Ja sam Lav u horoskopu. To je nešto kao utješna nagrada od Boga.
Da se ne osjećam kao totalni luzer.

Djevojku pokraj mene nikako nisam mogao zamisliti kao lavicu. Nekako je bila prenježna. Krhka. Kao mlada antilopa. I bila je slatka, a takve volim. Volim kad se slatka razbjesni. To me zna dobro napaliti.

- Ajmo se mi kod mene malo zabavit - šapnuo sam joj na uho.

Nasmijala se, bilo joj je drago. Nakrivila je glavu, stisnula usnice i razmišljala. Navijao sam da joj ne prevagne razum. Izvadila je mobitel i pokazala mi sliku svog djeteta.

- Slatko je. Curica?
- Sin.
- Aha.

Zatim je podigla ruku i pokazala mi vjenčani prsten.

- To je pravo zlato?
- Udana sam i imam dijete - nasmijala se.
- Ja nisam oženjen i nemam dijete. Jel to šta mijenja?
- Dva mjeseca nisam bila vani.
- Pa ajmo onda, tko zna kad ćeš opet imati priliku. Ispunit ću ti tri želje.
- Ne mogu ja to.
- Nije teško, samo me malo protrljaš i zaželiš. Kao u Aladinu.
- Ne zajebaji. Ne mogu ja to - stavila mi je ruku na koljeno.

Kao kad padne zadnja klapa u filmu.

Bilo mi je drago što je nisam poševio. S takvim stavom ona se nikad ne bi mogla opustiti, bila bi to gnjavaža.

Automobil me je, kao i uvijek, strpljivo čekao ispred kafića. Prekrila ga je pelud. Priroda je svršila po njemu.

Bio sam sretan zbog nje.