Bio je to jedan od ovih dana, u kojima smo zamijenili dan za noć, a da je bećarenje bilo na zadnjem mjestu razloga zašto nam je karma takva. Preživjeli smo i uspješno odradili još jedan dan u paklu tuđih šizofrenija i vlastitih davanja. Svakako smo, negdje oko dva ujutro, imali više nego valjan razlog za jedno ili dva piva, iako nam je od alkohola na pameti više bilo bježanje od stvarnosti, pa makar ono značilo i uzajamno slušanje osobnih freak-tripova. Nekad su stvarniji i potrebniji od iskrenosti...

Pijane su žene plesale oko nas, još pijaniji tipovi pred njih su bacali svoje adute ne bi li ih slomili i pripitomili na stenjanje...

Nas dvojicu nije bilo briga.

Počeli smo priču o broju žena koje smo jebali, a zatim zbrajali koliko žena smo htjeli, a ipak, iz ovih ili onih razloga, nismo jebali. Stali smo čim smo shvatili da bi lista mogla biti sramotno dugačka, ako ništa, drastično duža od one liste na kojoj imamo urezane trijumfalne crtice.

Na Čarobnjaka iz Oza naletjeli smo slučajno, došao je tu prije nas, bio je ugodno pijan i rado nam je to nekoliko puta naglasio.

- Ja sam našao svoju mjeru, baš mi je... Iiiiihaaaa - ponavljao je svako malo dok su mu se oči caklile, a smiješak otkrivao da se uistinu, u najmanju ruku, osjeća jako zadovoljno.

Budući da je njemu po stvarnom vremenu bilo oko dva, tri ujutro, a mi smo se osjećali kao da je osam navečer, nije nas htio, kako je rekao, pilati i prekidati u 'ozbiljnim razgovorima'. Tek bi se tu ti tamo doteturao onako veseo i tražio da se kucnemo poželjevši nam usput stotinu sretnih godina života.

Smiješak na licu, pljuvačka na ustima, ruka na ramenu i... Živio!

Tijekom jednog od navraćanja, čuo nas je kako pričamo o debelim ženama. Trenutačno se raznježio.

- Brate, nema do debelih žena... - počeo je ne skrivajući oduševljenost.

- Mene ni jedna debela nikad nije razočarala... Ma kad vam kažem, prijatelji, to kako se debela daje, ma ni jedna se tako ne daje! Pa nema što debele neće dati kad krenu!

Zvuk iskrenosti iz njegovih usta bio je jednostavno neodoljiv. Izvijao se, gestikulirao, opisivao je svoje zgode kao u kakvom igrokazu, a smiješak mu nije silazio s lica. Čovjek bi pomislio da ga baš sad jedna takva zdušno odvlači na onu stranu zadovoljstva.

- Kad god se sjetim - nastavio je - kad god me netko pita za najbolje, uvijek se sjetim debelih. Ma kad, joooj, takva uhvati, pa me valja, pa me zarobi bokovima... Jebo majku, ništa mi nije bilo bolje od debelih. Kad vidim neku, odmah bi skočio, nek me valja do besvijesti! Joooj! Debeeeleee! Ma, nema boljih, Bog ih stvorio, da mu hvala!

Nas dva zgubidana smo se smijali, a on se naglo uozbiljio.

Još je nešto htio podijeliti s nama. Ne znam je li se zabrinuo ili nas je samo htio obavijestiti o stanju stvari. Možda se čak htio opravdati ili je baš tada shvatio da se zajebao. Stvarno, ne znam. 

Pjesma je, kao da je DJ znao, u tom trenu utihnula. Prevladala je tišina, kao da svi čekaju što će on reći. 

- Ej, ljudi - prvi put nam se obratio bez smiješka - ali moja žena nije debela. Ima finu liniju, onako, sise, guze, baš je dobra, zgodna, prava... Ono...

Zastao je.

Stavio sam mu ruku preko ramena i rekao:

- Jebi ga, prijatelju, život nije savršen.