- Je li ti teško biti sam? - pitala me.
- Kako to misliš?
- Pa, ono... Dođeš kući, a nema nikoga. Šta uopće radiš kada dođeš kući?
- Spavam. Ili gledam TV dok ne zaspem. Nekad, kad se osjećam prazno, znam cijeli dan preležat. Ali uglavnom i nisam doma.

Ležali smo goli na krevetu. Dok me propitivala, lagano mi je gladila jaja, a ja sam mislio da mi sa svakim pitanjem u biti priča o sebi. Naime, već neko vrijeme živi sama.

- Nije ti glupo? - nastavila je.
- Šta?
- Pa što si sam.
- Pa nisam sam. Evo, sad ležim s tobom.
- Ma, znaš šta te pitam!
- Doma uglavnom spavam. Ili se tamo zavučem kad ne želim biti s nikim. Nemam još onaj osjećaj da me doma treba dočekati žena i dvoje razigrane djece.

Zora je počela prodirati kroz rupice na spojevima roleta. Krevet je bio udoban i prostran, ali nisam mogao  zaspati. Zajebavao me Nemir. Doma mi se nije dalo ići iako sam znao da ću samo tamo moći zaspati. Pa sam se prisilio.

- Ej, idem ti ja.
- Kamo?
- Doma. Ne mogu zaspat.

Ušao sam u stan, skinuo se i legao. Sjetio sam se dijela knjige koju sam davno pročitao. Priču o svojem mjestu Carlosa Castanede, odnosno njegovog starog indijanca don Huana. Naime, don Huan mu je obećao biti učitelj ako na njegovom trijemu uspije pronaći svoje mjesto. Ovaj se vrtio cijelu noć po trijemu, legao je na svaki kvadratni metar ne bi li nekim šestim čulom osjetio da je baš to mjesto njegovo. Vrtio se tako satima, potpuno bezuspješno. Na kraju, potpuno iscrpljen i razočaran nesupjehom, sam je sebi priznao poraz. Sklupčao se i zaspao.

- Čestitam, uspio si - probudio ga je ujutro don Huan.
- Ali nisam... Nisam uspio pronaći svoje mjesto - razočarano mu je odgovorio.
- Jesi. Kad si se umorio, legao si na onaj dio trijema koji ti je najviše odgovarao. Namjestio si se tako da ti bude ugodno. Pronašao si svoje mjesto.

...

Ležao sam na krevetu i polako tonuo u san. Ja sam sâm ležao tu, a ona sama tamo. Svatko na svom komadu trijema.