Tih sam dana živio kao istinski slobodan muškarac. Pošteno bih odradio svoje na poslu, a potom bih se poput kakvog bećara prepustio stihiji slobodnog vremena i svim porocima koji su me uvijek nekako pronalazili.

U kasnim poslijepodnevnim satima, jedne neodređene srijede, zagrijali smo se s pivom. Večer se spustila, dočekali smo trijezne i nekoliko sati kasnije otpratili pijane prijatelje. Zatim se niodakle javila Sanja. Primili smo i nju. Već nam je bilo ponestalo piva zbog čega je D. odlučio da prijeđemo na vino. Kad je nestalo i vina, otpratili smo Sanju i prešli na rakiju od koje sam odustao nakon prvog gutljaja. Taj prvi me podsjetio da je i inače ne pijem.
Negdje oko dva ujutro zov narajcanog mužjaka zakamufilirao sam u prigodan SMS i odaslao ga ženci. Priznajem, bio sam uvjeren da nikakav odgovor neću dobiti. I prevario se.

Ona: "Budna sam. Ne mogu zaspati. Šta ima s tobom?"
Ja: "Ni meni se ne spava. Ajmo se vidit"
Ona: "Može, ali požuri! Popila sam tablete za spavanje. Ne znam koliko ću još izdržati budna"
Ja: "Drž' se! Stižem!"

Razum, naravno, više nije funkcionirao. Dok sam se oblačio,  D. me uvjeravao da ne idem, da sam već dosta popio, da nisam normalan... Poljubio sam ga u čelo, namignuo, šmugnuo kroz vrata i bondovski uskočio u auto.

I tu je počela drama.

Izlazim sa sporedne na glavnu cestu, imam obavezan smjer desno. No, to je put koji je znatno duži, a ona se već bori sa snom.

- Mogla bi zaspati - uplašio sam se.

Na cesti je pustoš, tek u daljini jedan automobil s desne strane. Procjena - male su šanse da se radi o policiji. Skrećem preko pune crte lijevo.

Zvoni mobitel. Ona.

- Je li dolaziš ili ne?
- Kod tebe sam za pet minuta.
- Ok, samo požuri.

Nalijećem na semafor koji mi mrtav-hladan pokazuje crveno. Nema nikoga, osim onog automobila koji je još uvijek daleko iza mene. Vozi, Miško! Kroz crveno pa desno.

- Evo, stižem. Samo mi nemoj zaspat!

Pričam joj nešto, samo da je održim budnom kada mi u automobilu počinje bljeskati. Pogledam u retrovizor, ali iza mene - samo prazna cesta. Koji kurac?!

- Ej, ne znam šta je, ali u autu mi sve bljeska, a nikoga nema na cesti.
- Molim? Jesi ti ok?
- Jebote, ludilo... - razveselila me igra nepoznatog svjetla.
 
Znaš ono, kad nešto vidiš krajičkom oka? Baš tako. Polako okrećem glavu na lijevo -  policijski Punto s upaljenom rotirkom u traci za suprotni smjer vozi paralelno sa mnom. Policajac suvozač u desnoj ruci živčano trese lizalicu 'Stop', a s lijevim kažiprstom kruži oko sljepoočnice. Pita me jesam li normalan. A šta da mu kažem?

- Sranje! Ej, zaustavlja me policija, javit ću ti se.

Koji pehist! Debil! Automobil u daljini ipak je bio policijski.

- Dobra večer!
- Dobra večer.
- Vozačku i prometnu, molim...
- Izvolite...
- Gospodine Psihosomat, a gdje gori?
- Ah...
- Jeste li pili?
- Jesam.
- Hoćete puhat?
- A šta ću...

Samo 1,2 promila! Nemoguće, mislio sam.

- Dosta ste popili - policajac će.
- Pa, ja mislio da će biti i...
- Da ste vi mislili ne bismo mi sada razgovarali. Dođite do našeg auta.

Došao.

Policajac vrtio neke papire po koljenima, nešto kao zapisuje i kreće s brojalicom:

- Ovako, skrenuli se preko pune linije u zabranjenom smjeru, prošli ste kroz crveno, niste bili vezani, razgovarali ste na mobitel tijekom vožnje, ne radi vam prednje desno svjetlo i vozili ste pod utjecajem alkohola. To vam je ukupno 6000 kuna, šest kaznenih bodova i oduzimanje vozačke dozvole na šest mjeseci.
 
Od šoka sam se odmah otrijeznio. Mobitel opet zvoni. Ona. Nervozna je. Kažem da ću se javiti.

- Ljudi, ako to mislite ozbiljno, možete me odmah ubiti.
- To vam je zakon.
- Vama je to možda zakon, a meni je to smrt! Dajte, žurim, prijateljica je popila tablete za spavanje, a htio bih.... znate. Možemo li se nekako dogovoriti?
- Je li? Napeto, a? Daj 2500 i možeš ić' jebat'.
- Kakvih 2500, bolje mi pišite pa ću ići na zastaru.

Sekundu, dvije policajci se gledaju bez riječi. Dogovaraju se pogledom. Vozač se okreće prema meni.

- 1000 i jebeš za nekoliko minuta - blagonaklono mi je kimnuo.
- 1000!? Pa odakle meni toliki novac! Imam 100 kuna kod sebe i nešto na bankomatu.
- Dobro, kako nemate? A što ste po zanimanju?
- Poljoprivrednik - bubnuo sam. To mi je zvučalo siromašno.
- Koliko imate na bankomatu?
- Ne znam, moram vidjeti. Nema 1000, sto posto. 
- Gdje je najbliži?
- Pola kilometra dalje je RBA, na Vukovarskoj. Možemo tamo.
- Ajde, vozi ispred nas. Nađemo se kod banke.
- Može - ne vjerujem što mi se događa. Mislim, s policijom do bankomata radi mita?!
- Gospodine, Psihosomat! - viče baš dok ulazim u auto.
- Molim? - okrećem glavu.
- Sad polako i samo kroz zeleno!
- He, he, naravno!

Vozim do banke, zovem Nju. Još ne spava, ali je na rubu. Molim da izdrži još malo, kunem se da dolazim za pet minuta. Mrmlja da sam to rekao i prije pola sata i nešto o muškarcima.

- Gle, vrata su ti vrata otvorena. Dođi, ali ne znam hoću li izdržati.

Policajci stoje na kraju parkirališta ispred banke kako ih nadzorne kamere ne bi snimile. Dajem im 500 kuna. Slegnem ramenim, požalim se na težak život, zahvala na odlasku i ponovno bondovski uskačem u automobil. Jurim u pravcu seksa.

Napokon u njezinom stanu. U tangama leži na krevetu, okrenuta na bok, skvrčeni laktova,  dlanovi spojeni pod obrazom. Slatko!

- Evo me - tiho se uvlačim u krevet.
- Mrrmmmmrr - ne znam da li mi odgovara ili počinje hrkati.

Prilazim joj s leđa i počinjem je ljubiti. Zavlačim ruku u gaćice... Brzo se vlaži, ali to je ujedno i jedina fizička reakcija. Spava kao klada.

- E, jebaji ga.

Izvlačim ruku, zagrlim je i poželim laku noć. Malo sam se smijao sam sebi i uskoro zaspao.

Negdje usred noći doživio sam poluciju.
Sanjao sam da sam veliki jebač.