Kad nisam u vezi, znam se u gluho doba noći iskrasti i tuđeg kreveta i tiho, da koga ne probudim, napustiti bojište. Uglavnom bi se poslije čuli, a na "zašto nisi ostao da popijemo kavu ujutro?" iskreno bih odgovorio da sam htio ići doma. Katkad bih se preispitivao; jesam li koga povrijedio i bih li trebao pregristi ono u sebi pa ostati? Ali to bi bila laž, pa bih ipak postupio po svome. U biti, uvijek sam se pitao osjeća li se ta iskorištenom?

I tako, jednom završim s njom u mom stanu, pljuc, prc, cigarica i lijepo spavaj.

No, trgnulo me nešto pred jutro. Načulio sam uši jer mi se nije dalo otvarati oči. Jasno sam je čuo kako polako ide na zahod, pa odlazi u kuhinju i potom u kupaonicu. Kada je ponovno došla blizu mene, počeo sam malo teže disati, kao spavam. Hodala je tiho, pazeći da me ne probudi - pa na prstima kroz hodnik da bi nestala iza vrata. Škljoc...

I tad me streslo! Naglo sam otvorio oči:
- Jebote, jesam li iskorišten?!